У часопису за културу и књижевност Хрватског књижевног друштва „Књижевно перо“ (број XI, јесен 2012) објављен је књижевни осврт на Алманах афористичара „Афотека“ који је написао Фикрет Цацан, књижевник и преводилац из Загреба, и преносимо га у оригиналу:
Odmah da kažem, prvi sam put imao u ruci jednu aforističarsku antologiju, iako autori odbijaju tu kvalifikaciju. Riječ je više-manje o slučajnom izboru, to jest, projektu koji su pokretači pametno zamislili i započeli, a ova „Afoteka“ je njihov prvi, i to vrlo uspješan, rezultat. Književno-umjetnička asocijacija „Artija“ te internetski site „Liga duhovitih“ iz Paraćina u Srbiji raspisali su natječaj za aforističarske priloge, koji je proveden izvanredno stručno i kvalificirano uz solidan odziv nadarenih autora, pa se tako skupilo materijala za dobru knjigu „na ovom polju književnosti“, kao što kažu autori. Uz puno entuzijazma javili su se aforističari iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije i Crne Gore, pa smo tako zapravo dobili na uvid štokavski dio bivše Jugoslavije koji nosi aforističarsku štafetu. Hrvatsku štafetu je ponio naš član Abdurahman Halilović Ahil sa svojim značajnim prilogom.
Nije bez vraga ovo podsjećanje na jezički aspekt: naime, ja bih još preciznije uvrstio aforizam u poeziju, kao vrhunski i reprezentativni dio književnosti općenito. Taj sažeti duhoviti izraz koji nesumnjivo ima katarktičko djelovanje po svemu ulazi u poeziju, jer se isto strogo odnosi prema ekonomiji izraza, slikovitosti, poanti, itd. To su i najzahtjevniji postupci u stvaranju književnosti i tipični su za poeziju i aforizam. Može se reći da nije dobar aforizam koji zanemaruje te stvari, kao što se nekoć govorilo da „poezije ima svugdje, osim kod ne-pjesnika“.
Slična poratna i tranzicijska stvarnost čine osnovu po kojoj razumijemo i aforizme iz drugih zemalja, budući da se aforizam često odnosi upravo na najaktualniji trenutak današnjice. Tako Milen Milivojević kaže: „Žabe žablju, ptice ptičju… Jedino mi nemamo nikakvu perspektivu“. Što se tiče razloga za takvo stanje, Miroslav Sredanović iznosi jedan svoj: „Komunisiti su proglasili da nema Boga. To je izazvalo nevjericu“. Možda je ipak razlog u podrijetlu: „Kakvu je budućnost mogla imati država nastala iz jednog Jajca?“. Po mom mišljenju, svi bi problemi bili manji, kad bi postojalo pošteno i redovno pravosuđe, pa bi čovjek mogao istjerati pravdu i tako bi stvari mogle ići naprijed. Ali, kako kaže Živojin Denčić: „Možete tjerati stvar do suda, ali dalje ni makac“.
Vidimo da aforizam zasjeca u srčiku društvenih problema. Po tome je jedinstvena književna forma, koju su gojili slavni književnici, poput Voltairea, M. Twainea, J. Brodskog („Poezija i politika dijele samo prvo slovo“, „Čovjeka koji voli poeziju, teže je uplašiti“) i drugih. Sam o sebi aforizam na usta Slobodana Ničića Manga kaže: „Aforizam je dobitna kombinacija kod lutrije riječi“. Ali aforizam odlično pokriva i intimne dvojbe ugroženoga pojedinca. Tako Grujo Lero kaže za jednoga: „Da nije bio dobar kao kruh, ne bi se našao u sosu“, a drugome opisuje ženu, koja je „najveći poliglota“: „Jedna glava – hiljadu jezika“. Isti aforističar kao da je čitao hrvatske novine, pune zgražavanja nad rezanjem plaća prosvjetarima, koji su oduvijek figurirali kao najslabije plaćeni državni službenici: „U našim školama sve goli prosvjetni radnik“. To bi potpisao i naš ministar Jovanović. Ipak im je bolje i tako nego da idu na burzu. U ime onih koji završe tako Dragan Matejić kaže: „Izgleda da su primljeni za stalno“.
Sada bi bio red da citiramo i našeg Abdurahmana koji nas je više puta nasmijao na književnim večerima, ali zan biti i mračan: „Što smo bliže rubu gladi, sve se više glođemo“, zatim „Kad se golman ispružio koliko je dug, svi su žalili što je toliko kratak“.
Mene je pak nasmijao Dinko Osmančević: „I Sunce se rodi na istoku, ali onda emigrira na zapad“. Taj Dinko je inače lijep, pametan, bogat i neoženjen, „sve dok se ne odjavi s Fejsa!“.
Nadam se da sam vas uvjerio da se isplati nabaviti ovu knjižicu, ako ne ide drukčije, onda nađite Abdurahmana, to je onaj koji s dječačkim osmjehom snima na našim književnim večerima sve što izlazi na binu.
Fikret Cacan
О „Афотеци“ у хрватском часопису „Књижевно перо“
Fikret Cacan (Zenica, Bosna i Hercegovina, 1958.)
Studirao je u Zadru i Zagrebu, profesor je komparativne književnosti i filozofije te stručni bibliotekar. Radio je u Rektoratu Sveučilišta, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i HINA-i. Bavi se prevođenjem sa i na ruski jezik, uredništvom, redakturom, književnom i filmskom kritikom. Koautor je leksikona DHKP-a Svjetska književnost u hrvatskim prijevodima 1945-1985. Godine 1989. za knjigu Osip Mandeljštam: Pjesme i eseji dobio je nagradu za najbolji prijevod poezije. Svoje pjesme objavio je u knjizi Ljiljan u trnju (Zagreb 2010). Autor je cijelog niza knjiga među kojima: Ana Ahmatova: Tajne zanata, pjesme; Osip Mandeljštam: Pjesme i eseji; Ana Ahmatova: Tri jeseni, pjesme i sjećanja; Vladimir Sorokin: Plavo salo, roman; Iosif Brodski: Božićne pjesme; Aleksandar Puškin: Bajka o ribaru i ribici; Garri Kasparov: Moji veliki prethodnici; Nikolaj Zabolocki: Izabrane pjesme; Iosif Brodski: Postaja u pustinji: Aleksandar Puškin: Izabrana djela i Antologija ruskog pjesništva.
